»Ustaljuju se kapitalni zahtjevi za banke«

Razgovor s Andreom Enrijom, predsjednikom Nadzornog odbora ESB-a, Bilten nadzora banaka

13. studenoga 2019.

Predsjednik Nadzornog odbora ESB-a Andrea Enria kaže da su banke postale otpornije i da se nadzorna očekivanja ustaljuju, ali i to da se možda sprema sljedeća oluja. Osim toga, u kratkim crtama opisuje kakva su uspješna spajanja i objašnjava zašto je potrebna veća transparentnost nadzora.

Ovog mjeseca europski nadzor banka navršava pet godina. ESB i cijeli sustav nadzornih tijela uglavnom su bili prilično strogi prema bankama kada je riječ o zaštitnim slojevima kapitala i razinama neprihodonosnih kredita. Jesu li banke dovoljno otporne?

Kada je prije pet godina europski nadzor banaka počeo s radom, banke su se nosile s posljedicama krize i nastojale popraviti bilance. Morale su ojačati kapitalnu poziciju, imale su problem neprihodonosnih kredita, sumnjalo se u pouzdanost njihovih internih modela, odnosno u njihov izračun imovine ponderirane rizikom, i morale su otkloniti slabosti u postupcima upravljanja i unutarnje kontrole. Otada smo mnogo postigli. Popravljanje bilanci nakon krize bliži se kraju i, u skladu s time, ustalila se razina nadzornih zahtjeva za banke.

Najveće europske banke sada drže više kapitala i bolji kapital: prosječna stopa redovnog osnovnog kapitala iznosi 14,4 %. Stoga, općenito gledajući, ustaljuju se kapitalni zahtjevi i zaštitni slojevi, a nadzorna tijela u sve većoj mjeri usmjeravaju pozornost na posebna područja rizika u pojedinačnim bankama. Razina neprihodonosnih kredita istodobno se brzo smanjuje: smanjila se s otprilike 1 bilijuna EUR 2014. na manje od 600 milijardi EUR danas. Međutim, pokazatelji kvalitete imovine još se nisu vratili na razine zabilježene prije krize i još zaostajemo u međunarodnim usporedbama. Ali napredujemo i banke ostvaruju, često čak prelaze, ciljne razine o kojima su postigle dogovor s nadzornim tijelima.

Stoga je moj odgovor na Vaše pitanje potvrdan, mislim da su banke postale otpornije. Ali bankarski sektor europodručja još ima problem slabe profitabilnosti, koja uzrokuje nisko tržišno vrednovanje. To je također posljedica viška kapaciteta u sustavu i zabrinutosti u pogledu dugoročne održivosti poslovnih modela. Bankarstvo europodručja i dalje je u velikoj mjeri podijeljeno po državama, što dodatno otežava učinkovitost banaka. Naposljetku, potrebna su daljnja poboljšanja unutarnjeg upravljanja i kulture rizika.

Što se može učiniti kako bi se povećala profitabilnost banaka?

Banke se moraju usredotočiti na područja na kojima su poboljšanja moguća, tj. na povećanje troškovne efikasnosti, ulaganje u tehnologije te oblikovanje i provedbu boljih strategija. To će pridonijeti povećanju njihove profitabilnosti. S naše strane, moramo nastaviti s pritiskom, npr. analizom poslovnih modela. No također trebamo priznati da na tržištima postoje strukturne prepreke i da moramo pokušati pridonijeti njihovu otklanjanju. Zdrave i profitabilne banke lakše će prebroditi sljedeću oluju, koja se, sudeći po oblacima, već sprema.

Na što će u bankama nadzorna tijela sljedećih godina usmjeriti veću pozornost?

Svakako ćemo nastaviti s radom na popravljanju bilanci banaka. Poduzet ćemo daljnje korake povezane s uputama o neprihodonosnim kreditima kako bismo bankama pomogli da nastave smanjivati razinu postojećih neprihodonosnih kredita i poboljšaju rezervacije za nove neprihodonosne kredite. Nastavit ćemo s aktivnostima osiguravanja adekvatnosti internih modela, kojima se služe mnoge europske banke. Budući da ti modeli imaju veliku ulogu u određivanju kapitalnih zahtjeva, banke moraju otkloniti sve slabosti utvrđene ciljanom provjerom. Naposljetku, pomnije ćemo ispitati rizik trgovanja i vrednovanje imovine, s posebnim naglaskom na složene instrumente koji se knjiže po fer vrijednosti.

Ubuduće ćemo raditi na tome da se tok rizika ograniči na samom izvoru. Proteklih nekoliko mjeseci prikupljali smo podatke o standardima odobravanja kredita banaka. Prikupljeni podatci poslužit će nam da se bolje upoznamo s načinom na koji banke odobravaju kredite i utvrdimo rizike u različitim poslovnim segmentima kreditnih portfelja banaka kako bismo po potrebi poduzeli mjere. Znatnu pozornost usmjerit ćemo i na IT rizike i kiberrizike, pitanja upravljanja i unutarnje kontrole te općenitu održivost poslovnih modela banaka.

Kako sjećanja na krizu budu blijedjela, jačat će pritisak na nas da ublažimo regulatorne zahtjeve i oslabimo nadzorni pritisak na banke. Moramo se boriti svom snagom da zadržimo postojeći nadzorni model, koji se pokazao iznimno učinkovitim. No mislim da istodobno moramo iznijeti plan pojednostavnjenja. Neposredni nadzornici i banke žale se da ih naš model opterećuje i ne omogućuje uvijek raspodjelu resursa prilagođenu rizicima. Moramo zaista pokušati smanjiti opterećenje administrativne usklađenosti i biti agilniji, pod uvjetom da time ne ugrožavamo ostvarenje svojih ciljeva.

Često se govori o brojnosti banaka u određenim dijelovima Europe i potrebi za spajanjima. Neki misle da ćete od spojenih subjekata automatski zahtijevati da povećaju kapital. Jesu li u pravu? Koji su ključni čimbenici uspjeha spajanja s gledišta nadzora?

Točno je da već duže vrijeme postoji višak kapaciteta u europskom bankarskom sektoru. Umjesto da odu s tržišta, mnoge se slabe banke zadržavaju i stvaraju pritisak na kamatne marže svih banaka. Europske banke zato su manje profitabilne nego što bi mogle biti.

Sektor se mora konsolidirati. To bi pridonijelo obnovi učinkovitosti i uklonilo višak kapaciteta. Bila bi korisna i nacionalna i prekogranična spajanja, apstraktne rasprave o tome što je poželjnije nemaju smisla. Nacionalnim spajanjima vjerojatno će se ostvariti veća učinkovitost zbog preklapanja distribucijskih mreža. Prekogranična spajanja pridonijela bi integraciji europskog bankovnog tržišta, na kojem bi se rizici mogli bolje diversificirati i šokovi bolje apsorbirati. Najvažnije je to da se pravilima i politikama bankama ne ometa odabir.

Velik sam zagovornik konsolidacije, ali posao nadzornika nije zalaganje za određene oblike konsolidacije banaka ni aktivno odvraćanje od njih. Naš je posao procjena održivosti spajanja s bonitetnog gledišta. Rezultat uspješnog spajanja banka je s poslovnim modelom koji osigurava snažno upravljanje, dostatan kapital i likvidnost te sredstva za povećanje profitabilnosti. Neutemeljen je dojam da ESB od spojenih subjekata zahtijeva više razine kapitala. Kapitalni zahtjevi i zaštitni slojevi proizlaze iz nadzorne procjene poslovnog plana u svakom predloženom sporazumu o spajanju i iz srednjoročne perspektive. Nije nam cilj odvratiti od učinkovitog restrukturiranja, nego upravo poduprijeti učinkovito restrukturiranje spojenih subjekata i osigurati održivost njihova poslovnog modela.

Od stvaranja nadzora banaka ESB-a banke izražavaju zabrinutost zbog pretjeranih zahtjeva nadzornog tijela za dostavljanje podataka. Koja je korist od tih zbirki podataka i što možete učiniti da bankama smanjite teret izvješćivanja?

Svjesni smo da izvještajni zahtjevi opterećuju banke. Banke nas često upozoravaju na to, slušamo ih i shvaćamo ozbiljnost problema.

Mislim da je ESB uložio znatan trud u osiguravanje razmjernog pristupa. Izvještajni zahtjevi razlikuju se po opsegu i učestalosti ovisno o nadzornoj procjeni veličine i rizičnosti banke. U pravilu manje banke nadzornim tijelima dostavljaju mnogo manje točaka podataka, prosječno 600, u odnosu na veće banke, od kojih najveće dostavljaju do 40 000 točaka podataka. Podržali smo dodatno pojednostavnjivanje izvještajnih zahtjeva za manje banke. Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo provodi dodatne aktivnosti s ciljem smanjivanja troškova izvješćivanja za male, jednostavne institucije u skladu s nedavnom revizijom uredbe o kapitalnim zahtjevima.

Međutim, potrebno je riješiti još dva važna pitanja. Prvo, naš pristup može biti razmjeran, a svejedno stvoriti pretjerano opterećenje zajedno s izvještajnim zahtjevima drugih tijela, uključujući nacionalna nadležna tijela, makrobonitetna tijela i središnje banke. Potrebno je veće usklađivanje. Drugo, osim redovitog izvješćivanja postoji i povremeno prikupljanje podataka, koje je potrebno kako bi se obuhvatili novi rizici ili provela temeljitija procjena postojećih rizika. Povremena prikupljanja podataka mogla bi biti korisna i za upravljanje rizicima unutar banaka jer omogućuju usporedbu s usporedivim bankama. Bez obzira na to, potrebno je poboljšati planiranje i komunikaciju o tim inicijativama te povećati disciplinu. Upravo na tome sada radimo.

Govorili ste o potrebi za većom transparentnošću nadzorne procjene. Zašto je važna i koliko transparentna može biti a da se ne dovede u pitanje povjerljivost nadzornih informacija?

Postoje barem dva razloga za najveću moguću transparentnost. Prvo, naši postupci mogli bi imati financijski utjecaj na široku lepezu dionika. To je postalo još važnije otkad se sa sanacije sredstvima poreznih obveznika prešlo na unutarnju sanaciju. Propast neke banke mogla bi značiti gubitak novca za ulagače i vjerovnike. To znači da im mora biti jasno koje rizike preuzimaju i moraju imati dovoljno odgovarajućih informacija za procjenu tih rizika.

Drugo, naš je cilj – siguran i pouzdan bankarski sektor – u javnom interesu i ostvarujemo ga kao neovisna institucija. To znači da pridajemo veliku važnost odgovornosti prema javnosti. To od nas zahtijeva i transparentnost: moramo podrobno objašnjavati što radimo, zašto to radimo i kako radimo. Banke, ulagači, vjerovnici i javnost moraju moći razumjeti načela kojima se vodimo, naše politike i naše postupke.

Međutim, kada je riječ o pojedinačnim bankama, potreba za povjerljivošću nameće određena ograničenja. No vjerujem da sustav u cjelini može postati transparentniji. Od 2021. će objava zahtjeva u sklopu drugog stupa biti zakonska obveza banaka. Oko 70 % banaka koje nadziremo već objavljuje te informacije. Drugim riječima, nismo daleko od cilja, ali još postoje razlike koje se ne mogu opravdati unutar jedne jurisdikcije. Nadam se da ćemo uspjeti uvjeriti još banaka da objave svoje zahtjeve u sklopu drugog stupa na kraju ovog nadzornog ciklusa početkom 2020. Kako bismo olakšali tumačenje tih informacija, mogli bismo čak razmotriti mogućnost da kažemo koje su procjene rizika utjecale na zahtjeve u sklopu drugog stupa.

Potom bismo trebali razmisliti i o većoj transparentnosti u vezi s uputama u sklopu drugog stupa koje dajemo bankama. To je nešto o čemu moramo ozbiljno razmisliti.

Pozvali ste na ponovno promišljanje o testiranju otpornosti na stres. Što bi trebalo promijeniti i zašto?

Testiranje otpornosti na stres bilo je važan alat nadzornih tijela i banaka od izbijanja krize, ali treba ga prilagoditi okolnostima poslije krize. Svrha testiranja otpornosti na stres tijekom krize bila je mjerenje manjkova kapitala u bilancama banaka. Danas se, kao nadzorno tijelo, prije svega služimo testiranjem otpornosti na stres kako bismo utvrdili koje bi ranjivosti mogle dovesti do problema. Osim toga, informacije dobivene testiranjem otpornosti na stres mogu biti korisne za unutarnje aktivnosti banaka povezane s upravljanjem rizicima i objavu vrlo raščlanjenih informacija tržišnim sudionicima. Zbog tih različitih, moguće oprečnih, ciljeva danas imamo prilično složenu provjeru koja zahtijeva mnogo resursa. Jedna od dimenzija testiranja otpornosti na stres jest i nadmetanje u privlačnosti jer se banke pred tržištima nastoje prikazati što privlačnijima, često na štetu realne slike. Došlo je vrijeme za temeljito preispitivanje i promišljanje o mogućim poboljšanjima.

U preoblikovanju testiranja otpornosti na stres moramo težiti njihovoj najvećoj relevantnosti i realističnosti. Bilo bi optimalno kada bismo istodobno uspjeli smanjiti opterećenje banaka i nadzornih tijela kada je riječ o potrebnim resursima. To su načela kojima bismo se trebali voditi u preoblikovanju europskih testiranja otpornosti na stres.

S obzirom na to, jedna mogućnost bila bi razdvajanje testiranja otpornosti na stres u dvije sastavnice: bankovni pregled i nadzorni pregled. U bankovnom pregledu primjenjivao bi se prilično slobodan pristup odozdo prema gore jer bi svaka banka prikazivala vlastite okolnosti. Pravilno proveden, bankovni pregled pridonio bio realističnosti rezultata i njihovoj relevantnosti za upravljanje rizicima unutar banke. U nadzornom pregledu primjenjivao bi se ograničeni pristup odozdo prema gore koji bi se provjeravao primjenom modela odozgo prema dolje. Nadzorni pregled pridonio bi većoj usklađenosti među bankama, koja je važna jer se na temelju rezultata testiranja određuju zaštitni slojevi kapitala, odnosno upute u sklopu drugog stupa. Potom bi se zajedno objavili rezultati obaju pregleda tako da tržišta mogu stvoriti svoj sud.

To je samo jedna od ideja o mogućem putu naprijed, moguće je da ima i drugih ideja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: o njima treba što prije razgovarati.

Brexit je odgođen do 31. siječnja 2020. Hoćete li bankama dati više vremena da zadovolje nadzorna očekivanja u sklopu priprema za Brexit?

Otkad je Ujedinjena Kraljevina odlučila izići iz Europske unije potičemo banke da se pripreme za Brexit. One moraju imati sva potrebna odobrenja ako žele nastaviti s pružanjem usluga u EU-u i moraju prilagoditi poslovne modele situaciji u kojoj će se naći poslije Brexita. Utvrdili smo da su se banke, i one koje se premještaju u europodručje i one koje ovdje imaju sjedište, ali posluju i u Ujedinjenoj Kraljevini, uglavnom dobro pripremile za 31. listopada kao datum Brexita.

Usprkos produljenju do kraja siječnja, ne mijenjaju se naša nadzorna očekivanja i dogovoreni rokovi za provedbu planova banaka za Brexit. Nastavljamo poticati banke da uvedu ciljne modele poslovanja, među ostalim premještanjem imovine i osoblja te jačanjem kapaciteta upravljanja rizicima u EU-u. Naša je poruka nepromijenjena: vremenski raspored ostao je isti.