Kako se određuje zahtjev u sklopu drugog stupa
Zahtjev u sklopu drugog stupa (engl. Pillar 2 requirement, P2R) kapitalni je zahtjev za pojedinačnu banku koji se primjenjuje uz minimalni kapitalni zahtjev, odnosno zahtjev u sklopu prvog stupa, kada taj zahtjev ne pokriva određene rizike ili kada ti rizici njime nisu pokriveni u dovoljnoj mjeri.
Nadzor banaka ESB‑a primjenjuje pristup koji se sastoji od četiri koraka u određivanju zahtjeva u sklopu drugog stupa za pojedinačne banke na osnovi pojedinačnih rizika. Svaki od tih četiriju koraka jednako je važan za rezultat: početni, cjeloviti zahtjev u sklopu drugog stupa koji se temelji na sveobuhvatnoj procjeni profila rizičnosti banke i koji je osnova za detaljniju procjenu pojedinačnih pokretača rizika kako bi se odredio konačni zahtjev u sklopu drugog stupa na osnovi pojedinačnih rizika.
1. korak
U 1. koraku zajednički nadzorni tim zadužen za određenu banku određuje početni zahtjev u sklopu drugog stupa, pri čemu uzima u obzir rezultate elemenata 1, 2 i 3 postupka nadzorne provjere i ocjene (engl. Supervisory Review and Evaluation Process, SREP):
- procjena poslovnog modela i profitabilnosti
- procjena unutarnjeg upravljanja i upravljanja rizicima
- procjena rizika za kapital na osnovi pojedinačnih rizika (kreditni rizik, tržišni rizik, operativni rizik i kamatni rizik u bankovnoj knjizi).
U tom koraku zajednički nadzorni tim iz razreda mogućih vrijednosti odabire odgovarajući početni zahtjev u sklopu drugog stupa na temelju procjene ukupnog rizika za kapital banke. U sklopu te procjene na rezultate spomenutih elemenata SREP‑a primjenjuju se ponderi za rizike u sklopu drugog stupa, a stručnom prosudbom uzimaju se u obzir okolnosti pojedinačne banke, što uključuje i procjenu bankina postupka procjene adekvatnosti internog kapitala (engl. internal capital adequacy assessment process, ICAAP).
Taj početni zahtjev u sklopu drugog stupa služi samo kao polazište i može se razlikovati od konačnog zahtjeva u sklopu drugog stupa koji bude određen za banku. Promjene mogu nastati zbog procjena pojedinačnih rizika u sljedećim koracima.
2. korak
U 2. koraku zajednički nadzorni tim raščlanjuje početni zahtjev u sklopu drugog stupa na nekoliko dodatnih zahtjeva za pojedinačne rizike. Cilj je te raščlambe odrediti početne dodatne zahtjeve za rizike povezane s poslovnim modelom banke, unutarnjim upravljanjem i upravljanjem rizicima te rizike za kapital.
Pri raščlambi na osnovi pojedinačnih rizika uzimaju se u obzir informacije iz bankina ICAAP-a i njezin zahtjev u sklopu prvog stupa kako se rizici koji su već pokriveni prvim stupom ne bi uračunali dvaput.
Budući da se praksa povezana s ICAAP‑om razlikuje od jedne banke do druge, zajednički nadzorni tim odlučuje kako će se procjena ICAAP‑a pojedinačne banke odraziti na razinu njezina ukupnog zahtjeva u sklopu drugog stupa i na raščlambu zahtjeva po pojedinačnim rizicima.
Kako ESB promiče poboljšanje prakse povezane s ICAAP-om, ICAAP postaje sve važnijim dijelom tog postupka. Više o tome kako ESB potiče banke da poboljšaju mehanizme povezane s ICAAP-om pročitajte u ESB-ovu izvješću o praksi banaka povezanoj s ICAAP‑om i u povezanom članku iz Biltena o nadzoru banaka.
3. korak
U 3. koraku zajednički nadzorni tim preispituje početne dodatne zahtjeve za pojedinačne rizike koji su određeni u 2. koraku. U tu svrhu zajednički nadzorni tim uzima u obzir informacije iz različitih izvora, poput glavnih pokazatelja rizika, rezultata ICAAP‑a, analiza usporedivih banaka te nalaza nadzora na licu mjesta i rezultata dubinskih analiza. Taj korak uključuje razmatranje svih dostupnih informacija kako bi svi dodatni zahtjevi za pojedinačne rizike u dovoljnoj mjeri pokrili te rizike i kako bi bili dosljedni za sve banke koje se bave sličnim aktivnostima.
Pri preispitivanju početnih dodatnih zahtjeva za pojedinačne rizike rabe se posebni alati kojima se objedinjuju informacije iz različitih izvora i koji omogućuju temeljitu horizontalnu usporednu analizu.
4. korak
U 4. koraku zajednički nadzorni tim određuje konačne dodatne zahtjeve za pojedinačne rizike na kojima se temelji konačni zahtjev u sklopu drugog stupa. U tom koraku zajednički nadzorni tim stručnom prosudbom na temelju rezultata 3. koraka donosi odluku o prikladnoj veličini svakog dodatnog zahtjeva za pojedinačne rizike. Te se odluke obrazlažu pokretačima rizika u sklopu drugog stupa povezanima sa svakim dodatnim zahtjevom za pojedinačne rizike.
Kada razmatra konačne dodatne zahtjeve za pojedinačne rizike, zajednički nadzorni tim uzima u obzir okolnosti pojedinačne banke. Na primjer, zbog nedostataka utvrđenih nedavnim nadzorom na licu mjesta banci bi mogao biti određen dodatni zahtjev za kreditni rizik. Pojedinačni dodatni zahtjevi mogu se i prilagoditi kako se pokretači rizika koji se uzimaju u obzir u različitim kategorijama rizika ne bi dvaput uračunali. Mogu se uzeti u obzir druge nadzorne mjere koje su određene zbog okolnosti pojedinačne banke.
Obavještavanje banaka
ESB u odluci na temelju SREP‑a obavještava banke o glavnim razlozima za zabrinutost i o glavnim pokretačima rizika pojedinačnih zahtjeva u sklopu drugog stupa te ih u sažetom obliku predstavlja u operativnom dopisu koji se prilaže odluci. Svrha je tog dopisa isticanje glavnih razloga za zabrinutost nadzornih tijela i glavnih pokretača rizika zahtjeva u sklopu drugog stupa te veća transparentnost u vezi s njima.
Planiramo li preispitati svoju metodologiju?
ESB‑ova metodologija za određivanje zahtjeva u sklopu drugog stupa u skladu je s EBA‑inim smjernicama za SREP. Neprestano poboljšavamo svoju metodologiju kako bismo povećali osjetljivost na pojedinačne rizike. Redovito je posuvremenjujemo na temelju spoznaja stečenih u svakom ciklusu SREP‑a. Posuvremenjujemo je i na temelju rezultata dodatnih ispitivanja mogućih učinaka pojedinačnih pokretača rizika na kapital banaka. Osim toga, u bliskoj ćemo budućnosti provesti strukturno preispitivanje učinkovitosti i djelotvornosti svoje metodologije za određivanje zahtjeva u sklopu drugog stupa. S obzirom na složenost ove teme, preispitivanje će vjerojatni trajati cijelu 2024.