Mogućnosti pretraživanja
Početna stranica Mediji Objašnjenja Istraživanje i publikacije Statistika Monetarna politika €uro Plaćanja i tržišta Zapošljavanje
Prijedlozi
Razvrstaj po:

Što su interni modeli?

6. travnja 2021. (posuvremenjeno 3. studenoga 2021.)

Interni modeli statistički su modeli s pomoću kojih banke mogu odrediti koliko kapitala trebaju. Banka treba više kapitala ako preuzima više rizika.

Pravilima EU‑a o bankarstvu od banaka se zahtijeva da održavaju dovoljnu razinu kapitala za pokrivanje neočekivanih gubitaka koji bi mogli proizići iz rizika u njihovim bankovnim knjigama. To se zove »kapitalni zahtjev«.

Kada banka mjeri rizike kako bi odredila ispunjava li kapitalni zahtjev, može se služiti:

  • standardiziranim pristupom koji su propisala regulatorna tijela ili
  • vlastitim internim modelima, koji moraju biti usklađeni s određenim uvjetima koje također propisuju regulatorna tijela.

Banka koja želi rabiti interne modele treba dobiti izričito dopuštenje nadzornog tijela.

Nadzor: o čemu je riječ? Zašto banke moraju držati kapital?

Uporaba internih modela

Izračun kapitala koji banka treba držati

Kako bismo procijenili ima li banka dovoljno kapitala, služimo se stopama kapitala, među kojima je stopa redovnog osnovnog kapitala. Prema definiciji iz bankovnog prava, redovni osnovni kapital najkvalitetniji je kapital. Obično uključuje dionice, zadržanu dobit i ostale rezerve. Stopa redovnog osnovnog kapitala pokazuje odnos između redovnog osnovnog kapitala banke i njezine imovine ponderirane rizikom.

Imovina ponderirana rizikom mjera je rizika u bankovnim knjigama. Ona pokazuje koliko je imovina rizična. Imovina banke obično uključuje kredite klijentima i gotovinu, ukratko sve što banka posjeduje.

Stopa redovnog osnovnog kapitala povećat će se ako se poveća kapital banke (npr. ako banka izda nove dionice ili zadrži dobit) ili ako se smanji imovina banke ponderirana rizikom (npr. ako banka smanji rizik u bankovnim knjigama prodajom imovine ili njezinom zamjenom za manje rizičnu imovinu).

Banke koje se odluče za standardizirani pristup na imovinu primjenjuju standardne pondere rizika. Interni modeli, s druge strane, omogućuju bankama da same procjenjuju rizik. Prilagođeni su pojedinačnim bankama i stoga omogućuju preciznije mjerenje rizika, čime se postiže učinkovitija uporaba kapitala i bolje upravljanje rizicima. Interni modeli za kreditni rizik omogućuju procjenu parametara rizika, kao što su vjerojatnost da će u roku od godine dana nastati status neispunjavanja obveza po kreditu ili iznos gubitka u slučaju da dužnik ne može otplatiti kredit.

Banke koje odluče primjenjivati interne modele moraju ulagati u razvoj i održavanje visokokvalitetnih modela te imati uspostavljene pouzdane postupke interne validacije i nadzora.

Nadzor internih modela

Ako se interni modeli redovito ne posuvremenjuju i pomno ne nadziru, banke koje ih primjenjuju mogle bi podcijeniti rizike kojima su izložene. Nadzorna tijela za bankarstvo zato trebaju pomno pratiti interne modele banaka.

Banka koja želi rabiti vlastite modele treba dobiti dopuštenje nadzornog tijela. Prije izdavanja dopuštenja nadzorno tijelo provjerava ispunjava li banka primjenjive zahtjeve.

U razdoblju od 2016. do 2021. proveli smo ciljanu provjeru internih modela banaka (engl. targeted review of internal models, TRIM) velikih razmjera. Jedan od ciljeva bio je postići usklađenost banaka sa zahtjevima koje su propisala regulatorna tijela, čime se smanjuju nedosljednost i neopravdana varijabilnost (koja se ne temelji na riziku) imovine ponderirane rizikom.

Ciljana provjera internih modela (TRIM)

U Vodiču o internim modelima objasnili smo kako tumačimo pravila povezana s internim modelima koja su propisana pravom EU‑a.

Dodatni zaštitni mehanizmi

Regulatorna tijela odlučila su uvesti dodatni zaštitni mehanizam: izlaznu donju granicu. Kada taj mehanizam bude potpuno proveden, podatci dobiveni primjenom internih modela, odnosno vrijednost imovine ponderirane rizikom koju banke izračunavaju uporabom tih modela, neće smjeti pasti ispod određenog praga. Regulatorna tijela postavila su izlaznu donju granicu na 72,5 % imovine ponderirane rizikom koja bi za istu banku bila izračunana primjenom standardiziranog pristupa.

Izlazna donja granica uvedena je kao zaštitni mehanizam kako bi se smanjila prekomjerna varijabilnost imovine ponderirane rizikom i olakšala usporedba stopa kapitala ponderiranih rizikom.