»Sljedeću ćemo oluju dočekati spremniji«

Razgovor s Danièle Nouy, predsjednicom Nadzornog odbora ESB‑a, bilten nadzora banaka, 14. studenoga 2018.

Danièle Nouy, čiji petogodišnji mandat predsjednice Nadzornog odbora ESB‑a istječe na kraju ove godine, izjavila je da je europski nadzor banaka sada bolje pripremljen za suočavanje sa sljedećom krizom i da su banke nakon propasti banke Lehman Brothers postale otpornije. No ipak smatra da Europa treba učiniti još više za bankovnu uniju i bankarski sektor u pogledu konsolidacije i profitabilnosti.

Prošlo je deset godina od propasti Lehman Brothersa, pet godina od Vašeg dolaska na čelo nadzora banaka ESB‑a i četiri godine od stvaranja jedinstvenog nadzornog mehanizma (SSM). Jesu li banke u Europi postale bolje i sigurnije?

Banke su u proteklih deset godina nesumnjivo postale sigurnije i zdravije. Drže više kapitala nego prije krize i taj je kapital kvalitetniji. Stopa redovnog osnovnog kapitala (CET1) stalnog uzorka značajnih institucija dostigla je 13,8 % na kraju drugog tromjesečja 2018., i to nakon što su banke »potrošile« dio svojih zaštitnih slojeva kapitala na čišćenje bilanci. Osim toga, banke su u boljoj situaciji u pogledu likvidnosti i financiranja zahvaljujući novim pravilima, primjerice onima koja se odnose na koeficijent likvidnosne pokrivenosti i omjer neto stabilnih izvora financiranja.

Dakle, banke su bolje pripremljene za moguće buduće šokove. Neke od njih još moraju riješiti naslijeđena pitanja, ali i u tome napreduju. Neprihodonosni krediti u posljednje su se četiri godine smanjili za oko 30 %, sa 1 bil. EUR, koliko su približno iznosili 2014., na 680 mlrd. EUR.

Sve je to pridonijelo povećanju otpornosti bankarskog sektora. No moramo i dalje ulagati napore kako bismo bankama omogućili da sljedeću krizu dočekaju neopterećene problemima naslijeđenima iz prethodne krize. Budući da bi bilo naivno očekivati da kriza više neće biti, moramo biti spremni. I zaista smo spremni. Uspostavljen je novi europski okvir za upravljanje krizama i postupanje s propalim bankama. To nam omogućuje da u suradnji s Jedinstvenim sanacijskim odborom i Europskom komisijom djelotvorno i koordinirano rješavamo moguće krize.

Koja su po Vašem mišljenju najveća dosadašnja postignuća europskog nadzora banaka, a što bi se još moglo poboljšati?

Moram prije svega spomenuti da je europski nadzor banaka izgrađen vrlo brzo: postao je u potpunosti operativan samo dvije godine nakon što je u lipnju 2012. donesena odluka o njegovu uspostavljanju. U vrlo kratkom razdoblju zaposlili smo ljude iz cijele Europe, izradili temeljnu metodologiju i uspostavili potrebne procese. Po meni je to zbilja velik uspjeh.

U protekle smo četiri godine stvorili pravedan i dosljedan nadzor u cijelom europodručju, te time znatno pridonijeli smanjenju rizika u bankarskom sektoru. Već sam spomenula naše aktivnosti povezane s neprihodonosnim kreditima, a mogla bih navesti i mnoge druge: ciljana provjera internih modela, aktivnosti povezane s upravljanjem i testiranja otpornosti na stres samo su neke od njih.

Naravno, to nije sve. Izjednačili smo uvjete poslovanja za banke, i to ne samo zato što primjenjujemo jednake visoke nadzorne standarde u cijelom europodručju. Također smo pridonijeli usklađenju relevantnih pravnih okvira. Međutim, nama su kao nadzornim tijelima ovlasti na tom području ograničene, daljnje usklađivanje pravila ovisi o zakonodavcima. A oni imaju još posla jer su za europski nadzor banaka potrebna europska pravila.

Katkad se čini da nadzorna tijela nisu dosljedna u svojim porukama: poručuju bankama da pronađu načine da budu profitabilne, ali da ne preuzimaju prevelik rizik, da se konsolidiraju, ali da ne postanu prevelike da bi propale. Koji su za nadzorna tijela najvažniji čimbenici kad je riječ o nadzoru banaka?

Ukupno gledajući, bankama trebaju sigurni i zdravi poslovni modeli da bi mogle služiti europskim trgovačkim društvima, malim i srednjim poduzećima te kućanstvima. To znači da ti poslovni modeli moraju biti održivi i profitabilni. Više europskih banaka ne uspijeva svojom zaradom pokriti troškove kapitala, što u dugoročnijem razdoblju nije održivo. Ako ne stvaraju dobit, banke ne mogu stvarati ni potrebne zaštitne slojeve kapitala, pa bi zbog toga mogle preuzeti prevelik rizik.

Prema tomu, zapravo se radi o ravnoteži. Banke moraju biti profitabilne, a ne mogu stvarati dobit ako ne preuzimaju rizik. Štoviše, preuzimanje rizika u samoj je prirodi bankarstva. Za banke je važno da te rizike mogu na odgovarajući način prepoznati, da mogu upravljati njima i da ih mogu smanjiti. Prevelik je rizik onaj rizik kojim banka ne može upravljati i koji ne može pokriti. Dakle, kao nadzorna tijela obraćamo posebnu pozornost na to kako banka upravlja svojim rizicima.

Kad je riječ o konsolidaciji europskog bankarskog sektora, veće tržište koje bi omogućilo prekograničnu konsolidaciju banaka pridonijelo bi njegovu oporavku. Zdravo prekogranično bankovno tržište također može pridonijeti decentralizaciji rizika u cijelom bankarskom sektoru, čime se smanjuje mogućnost sistemskog poremećaja. Razumije se, propisi su i u tom smislu poboljšani. Zakonodavci su odredili pravila, uključujući dodatne zahtjeve za dopunski kapital koji se koristi u slučaju propasti banke za sistemski važne banke, minimalne zahtjeve za regulatorni kapital i prihvatljive obveze te ukupni kapacitet pokrića gubitaka. Osim toga, sada postoje postupci kojima bi se i velikim bankama trebalo omogućiti da propadnu na uredniji način.

Često ste naglašavali da nadzoru banaka nije cilj »spasiti« sve banke i da će uvijek biti banaka koje će propasti. Kakav pristup upravljanju rizicima, odnosno kakvu sklonost preuzimanju rizika, ima nadzor banaka ESB‑a?

Naš je cilj otporno bankovno tržište koje dobro funkcionira. A da bi tržište dobro funkcioniralo, mora postojati mogućnost da banka propadne. Kad te opasnosti ne bi bilo, nestalo bi konkurencije, izgubila bi se tržišna dinamika i zaustavio bi se napredak. Politika kojom se ne predviđa mogućnost propasti banaka nije ni ostvariva ni poželjna. Dakle, ako dođe do najgorega, spremni smo prihvatiti neminovno i proglasiti da banka »propada ili da će vjerojatno propasti«.

Niti možemo niti želimo po svaku cijenu sprječavati propasti banaka. Umjesto toga smanjujemo rizik propadanja i ublažavamo njegov učinak. Radi toga je naš nadzor banaka neovisan, prospektivan i zasnovan na riziku. Istodobno se u bliskoj suradnji s Jedinstvenim sanacijskim odborom pripremamo za moguće propasti banaka. Osim toga, zahtijevamo od banaka da izrade konstruktivne i realne planove za oporavak i sanaciju.

Banco Popular Espanol, Veneto Banca, Banca Popolare di Vicenza... Smatrate li da se u slučajevima tih banaka nadzor banaka ESB‑a pokazao neuspješnim? Zašto problemi tih banaka nisu utvrđeni u sveobuhvatnoj procjeni 2014., kada ih se možda moglo riješiti uz manje troškove?

Odmah smo na početku utvrdili da su te banke vrlo slabe. Kad smo preuzeli nadzor, detaljno smo procijenili njihove slabosti i zatražili od njih da poduzmu mjere kako bi postale održive. No potrebne mjere nisu poduzete ili su bile nedostatne i zakašnjele. Situacija tih banaka zbog toga se nastavila pogoršavati, pa je naposljetku jedino moguće rješenje bilo proglasiti da propadaju ili da će vjerojatno propasti.

Sve su glasniji zahtjevi za stvaranje pravih paneuropskih banaka, potaknuti, među ostalim, potrebom za ograničenjem utjecaja globalnih investicijskih banaka. Kako bi se po Vašem mišljenju to moglo postići?

Kao što sam već rekla, određeni broj banaka u Europi još ne zarađuje dovoljno za pokriće svojih troškova kapitala. To može tako funkcionirati neko vrijeme, ali ne stalno jer je jednostavno neodrživo. Nedostatak profitabilnosti posljedica je brojnih uzroka, u koje se ubraja i višak kapaciteta za pružanje bankovnih usluga u Europi. Profitabilnost bi se mogla poboljšati i određenom konsolidacijom, bilo na nacionalnoj bilo na europskoj razini.

Zahvaljujući bankovnoj uniji banke sada imaju više mogućnosti za spajanje. Budući da je broj mogućih partnera veći, ubuduće će vjerojatno biti više prekograničnih spajanja. To će pridonijeti smanjenju viška kapaciteta u bankarskom sektoru i dubljoj europskoj financijskoj integraciji.

No za odlučivanje o tome koja su spajanja poželjna, a koja nisu, nisu odgovorna nadzorna tijela. O tome odlučuju bankari i tržišni sudionici. Naša je uloga da propitujemo očekivanja banaka koje se spajaju; da utvrdimo zasniva li se poslovni model novog subjekta na solidnim temeljima i vjerodostojnom scenariju; te da, prema potrebi, pri izdavanju odobrenja odredimo neke uvjete. Zato je vrlo korisno to što se u cijelom europodručju banke sada nadziru na jednak način. Naravno, manja rascjepkanost i usklađeniji pravni okvir također bi pripomogli razvoju europskih prekograničnih bankovnih grupa.

Radite u zajednici s devetnaest nacionalnih tijela, od kojih svako ima vlastitu povijest, iskustvo, znanje i stručnost. Što biste istaknuli kao najveće prednosti, a što kao najvažnije izazove?

Sasvim je razumljivo da izazova ima mnogo, počevši od nedostatka usklađenog pravnog okvira pa sve do toga da radite s ljudima koji govore različitim jezicima i potječu iz različitih kultura. Samo se uz velik angažman i zalaganje mogu okupiti nadzornici iz devetnaest zemalja i dvadeset šest nacionalnih tijela. No zaista je fascinantno vidjeti da ljudi iz cijele Europe mogu surađivati i da mogu poboljšavati nadzor prepoznajući i upotrebljavajući najbolje nadzorne prakse te učeći jedni od drugih i promičući zajedničku europsku kulturu.

Takav zajednički rad ima i mnoge druge prednosti. U svakom slučaju, vrijedan je truda. Europski tim nadzornika može postići mnogo više od nacionalnog tima. Zahvaljujući različitim perspektivama nadzornici pronalaze bolja rješenja, a one pridonose i suzbijanju nacionalnih predrasuda, koje često ometaju dobar nadzor. Europski nadzor banaka omogućuje jednako strog i pravedan nadzor svih banaka iz europodručja. Naposljetku, zajedno smo jači, pa će i banke i nadzorna tijela biti bolje pripremljeni za sljedeću oluju.

Koji su najvažniji preduvjeti za dovršetak bankovne unije? Što po Vašem mišljenju snažna bankovna unija znači za Europu?

Da odgovorim najprije na drugo pitanje, logika je tu prilično jasna. Snažna bankovna unija omogućuje da banke budu sigurnije, zdravije i sposobnije za pružanje pouzdane podrške europskim poduzećima i kućanstvima. To uvelike pridonosi zdravlju gospodarstva.

To je prednost, ali da bismo je iskoristili moramo najprije dovršiti bankovnu uniju. Već sam spomenula da pravila za banke moraju postati prava europska pravila. Rascjepkani regulatorni okvir ne može biti temelj za pravu bankovnu uniju. Slično tomu, vidimo da učestali slučajevi izdvajanja povećavaju rascjepkanost tržišta. Dakle, moraju se ukloniti još neke prepreke. Pritom, na primjer, mislim na prepreke za primjenu prekograničnih izuzeća za kapital, likvidnost i velike izloženosti.

Nadalje, potrebna je solidarnost, što pokazuje primjer europskog sustava za osiguranje depozita. Budući da su zahvaljujući SSM‑u znatno smanjene razine rizika u bankama iz europodručja, vrijeme je da se poduzme taj korak. Osim toga, trebamo uspostaviti i europski potporni mehanizam za Jedinstveni fond za sanaciju.

Što Vas najviše zabrinjava u vezi s europskim institucijskim okvirom?

Najvažnije su ambicija i brzina. Najviše me zabrinjava mogućnost da Europa neće učiniti dovoljno za dovršetak bankovne unije i da će djelovati prekasno. Sjećanje na krizu blijedi, nacionalni interesi mogli bi prevagnuti i mogla bi oslabjeti volja za pokretanjem europskih reformi. To bi moglo uzrokovati poteškoće u budućnosti. Europski zakonodavci povukli su vrlo hrabar i pravilan potez kad su se odlučili za velik iskorak i pomak od nacionalnog prema europskom nadzoru banaka. Međutim, sad kad smo na pola puta, ne smijemo se zaustaviti. Ne bi bilo dobro da nas sljedeća oluja zatekne na pola puta. Moramo doći do cilja. Napredak će vjerojatno rezultirati nižim troškovima u kriznim razdobljima i većim koristima u dobrim vremenima.

Na kraju, kako vidite europski nadzor banaka za pet godina?

Europski nadzor banaka ostvario je velik napredak otkako je uspostavljen 2014. Počevši od nule, izgradili smo nadzorni stroj koji dobro funkcionira. No razumije se da nakon samo četiri godine još ima prostora za poboljšanja. Moramo poboljšati način odlučivanja. U tome bi znatno pomoglo stvarno delegiranje ovlasti, ugrađeno u okvir SSM-a. Zatim moramo dodatno pojednostavniti procese da bismo izbjegli dupliciranje poslova između nacionalnih nadzornih tijela i ESB‑a. Moramo poticati razmjenu informacija i iskustava između nacionalnih nadzornih tijela i ESB‑a. Općenitije govoreći, moramo postati svjesni da tijela za nadzor banaka u europodručju sada imaju europski mandat, bez obzira na to rade li u Parizu, Frankfurtu, Bruxellesu ili Madridu.