Česta pitanja o ESB‑ovim vodičima o postupcima procjene adekvatnosti internog kapitala i interne likvidnosti (ICAAP i ILAAP)

Iskustvo ESB‑a pokazuje da je potrebno poboljšati ICAAP i ILAAP u svim institucijama. Znatan napredak zabilježen je samo u ICAAP‑u i ILAAP‑u nekih značajnih institucija.

ICAAP i ILAAP iznimno su važni za institucije pri upravljanju adekvatnošću kapitala i likvidnosti. Kako bi potaknuo poboljšanje ICAAP‑a i ILAAP‑a u značajnim institucijama, ESB se pridržava višegodišnjeg plana. Na temelju intenzivnog dijaloga s institucijama i drugim sudionicima iz sektora o nacrtu uputa objavljenom u 2017. te s obzirom na dodatne informacije ESB je usavršio i obogatio svoje nadzorne upute o ICAAP‑u i ILAAP‑u. Valja naglasiti da se značajne institucije potiču da bez odgode počnu postupati u skladu s nadzornim očekivanjima ESB‑a navedenima u vodičima premda će ih nadzorna tijela ESB‑a primjenjivati tek od 1. siječnja 2019. Ako značajne institucije odluče postupati u skladu s vodičima, pozivaju se da to čine u bliskoj suradnji sa svojim zajedničkim nadzornim timom, koji bi trebale proaktivno obavješćivati o okolnostima i planovima.

Napominjemo da ESB nije promijenio opća načela vodiča od objave prvih očekivanja u vezi s ICAAP‑om i ILAAP‑om u siječnju 2016. Ta je očekivanja samo pojasnio u tri navrata, i to u veljači 2017., ožujku 2018. i objavom konačnih verzija u studenome 2018.

Referentni datum za informacije o ICAAP‑u i ILAAP‑u (uključujući, na primjer, obrazac za ICAAP) koje značajne institucije moraju dostaviti svojim zajedničkim nadzornim timovima u 2019. jest 31. prosinca 2018. ESB će procjenjivati ICAAP i ILAAP u značajnim institucijama na temelju vodiča tek od 1. siječnja 2019.

Očekuje se da će značajne institucije u podatcima i informacijama o ICAAP‑u/ILAAP‑u koje dostave ESB‑u u 2019. uzeti u obzir novoobjavljene vodiče. Napominjemo da ESB nije promijenio opća načela vodiča od objave prvih očekivanja u vezi s ICAAP‑om i ILAAP‑om u siječnju 2016. Ta je očekivanja samo pojasnio u tri navrata, i to u veljači 2017., ožujku 2018. i objavom konačnih verzija u studenome 2018. Nadalje, vodiči su potpuno usklađeni s očekivanjima u vezi s ICAAP‑om i ILAAP‑om objavljenima u siječnju 2016. Važno je napomenuti da bi u obrascu za ICAAP trebalo navesti informacije o ICAAP‑u s ekonomskoga gledišta.

Zbog velikih razlika u postupanju prema ICAAP‑u i ILAAP‑u i njihovoj ulozi među državama članicama prakse značajnih institucija izgledale su vrlo neujednačeno. Na primjer, razlike u ICAAP‑u vidjele su se, među ostalim, u općenitoj ulozi ICAAP‑a u upravljanju i donošenju odluka u institucijama, u ulozi ekonomskoga gledišta u odnosu na normativno (ili regulatorno) te u općem pristupu ICAAP‑u, tj. u načelima »vremenske neograničenosti poslovanja« i »prestanka poslovanja«. U nekim državama članicama ICAAP i ILAAP smatraju se ključnim dijelom postupaka upravljanja rizicima u institucijama, dok se u drugima povezuju s postupkom pripreme izvješća o adekvatnosti kapitala i likvidnosti za nadzorno tijelo ili služe kao sinonimi za ta izvješća. ESB je zabilježio znatan napredak samo u ICAAP‑u i ILAAP‑u nekih značajnih institucija.

Sve značajne institucije potiču se da poboljšaju svoj ICAAP i ILAAP. Očekujemo da ćemo im pritom pomoći objavom znatno unaprijeđenih vodiča.

Prije svega, ICAAP i ILAAP važan su izvor ulaznih podataka u SREP‑u europskog nadzora banaka. Uzimaju se u obzir u procjenama svih elemenata SREP‑a i postupcima utvrđivanja kapitala i likvidnosti u sklopu drugog stupa. Predviđa se da će se u budućnosti uloga ICAAP‑a i ILAAP‑a u SREP‑u dodatno proširiti.

ICAAP i ILAAP ključni su činitelji za otpornost institucija. Zato te postupke ESB svake godine procjenjuje u sklopu SREP‑a. Ako utvrdi bilo kakve slabosti, može poduzeti nadzorne mjere za rješavanje problema u instituciji. Te mjere mogu uključivati i dodatne kapitalne ili likvidnosne zahtjeve radi ublažavanja povećane neizvjesnosti u upravljanju rizicima institucija i poticanja značajnih institucija na otklanjanje slabosti.

ESB je usredotočen na očuvanje stabilnosti bankarskog sektora tako što institucijama omogućuje da održe neprekinuto poslovanje. Stoga se u Vodiču o ICAAP‑u opisuje pristup čiji je cilj pridonijeti kontinuitetu poslovanja institucija omogućivanjem njihove odgovarajuće kapitalizacije. Od siječnja 2016. ESB stalno potiče značajne institucije da u sklopu ICAAP‑a zamijene pristup »prestanka poslovanja« pristupom usmjerenim na kontinuitet poslovanja.

ICAAP i ILAAP počivaju na dvama jednako važnim, komplementarnim stupovima: ekonomskom i normativnom gledištu. Oba gledišta daju uvid u rizike kojima je institucija izložena te u adekvatnost njezina kapitala i likvidnosti iz vrlo različitih kutova. Da bi obuhvatila rizike kojima je izložena, institucija bi trebala razmotriti upravljanje adekvatnošću kapitala i likvidnosti i s normativnog i s ekonomskoga gledišta.

Institucije u svakom trenutku moraju ispunjavati kapitalne i likvidnosne zahtjeve u sklopu prvog i drugog stupa (u skladu s procjenom s normativnoga gledišta). Međutim, samo to gledište nije dovoljno da bi se zajamčio opstanak institucija u svim okolnostima, što je pokazala nedavna financijska kriza. Na primjer, neke su se institucije doimale zdravima s gledišta regulatornog kapitala, ali su imale poteškoća s održavanjem odgovarajuće razine likvidnosti i financiranja zato što druge ugovorne strane nisu imale dovoljno povjerenja u njih i više ih nisu smatrale pouzdanim partnerima. Te su druge ugovorne strane znale da se ekonomska bit tih institucija pogoršala premda se to (još) nije vidjelo u njihovim bilancama i, na primjer, u njihovim minimalnim stopama adekvatnosti kapitala. U literaturi su se takve institucije opisivale pojmom »banke zombiji«.

Dakle, jedno gledište ne može zamijeniti drugo, nego bi ona trebala biti komplementarna i međusobno si služiti kao izvor informacija.

U prošlosti su neke značajne institucije u sklopu ICAAP‑a primjenjivale takozvane pristupe vremenske neograničenosti poslovanja. Temeljna pretpostavka takvih pristupa bila je provjeriti u određenom trenutku (t₀) bi li institucije i dalje ispunjavale regulatorne i nadzorne kapitalne zahtjeve kad bi se ostvarili rizici koje su kvantificirale u svojem ICAAP‑u za sljedećih 12 mjeseci. U osnovi su za potrebe te procjene od svojeg trenutačnog (t₀) regulatornog kapitala u bilanci oduzimale dio potreban za ispunjavanje nadzornih/regulatornih kapitalnih zahtjeva. Potom bi usporedile ostatak, koji se katkad naziva »slobodni regulatorni kapital«, s izloženošću riziku koju su kvantificirali. Iznos rizika obuhvaćao je sve rizike koji bi mogli utjecati na regulatorni kapital i stope u sklopu prvog stupa u sljedećih 12 mjeseci. Rizik su vrlo često kvantificirale primjenom modela koji su, na primjer, dovodili do vrijednosti adherentne riziku (VaR) s razinom pouzdanosti od 99 % (u nekim su slučajevima odabrane niže razine pouzdanosti kako bi se uzeo u obzir aspekt kontinuiteta poslovanja u usporedbi s pristupom »prestanka poslovanja«).

Zapravo su uspoređivale trenutačni regulatorni kapital sa svojim zahtjevima u sklopu prvog i drugog stupa uz dodatak svih rizika kvantificiranih u sklopu ICAAP‑a (kreditni rizik, tržišni rizik, operativni rizik, kamatni rizik u bankovnoj knjizi itd.) za t₀.

Normativno gledište, kako je definirano u Vodiču o ICAAP‑u, razlikuje se od takvih pristupa jer se njime ne predviđa zasebna kvantifikacija rizika u sklopu ICAAP‑a za t₀. Umjesto toga, od značajnih institucija očekuje se da u trenutku t₀ utvrde stope u sklopu prvog stupa i usporede ih sa svojim vanjskim kapitalnim zahtjevima (kapitalni zahtjevi u sklopu prvog i drugog stupa, zaštitni slojevi) i preporukom u sklopu drugog stupa. To se ponavlja nakon godine dana, pri čemu se izrađuju projekcije stopa u sklopu prvog stupa u trenutku t₁ te u sljedećim godinama, odnosno barem u trenutku t₂ i t₃. Naravno, očekuje se da će se u tim projekcijama uzeti u obzir svi činitelji koji u odgovarajućim scenarijima utječu na buduće stope u sklopu prvog stupa. To uključuje promjene imovine ponderirane rizikom, kao i učinke na račun dobiti i gubitka te druge učinke na regulatorni kapital koji proizlaze iz kredita sa statusom neispunjavanja obveza, kretanja tržišnih cijena, promjena kamatnih stopa itd.

Normativno gledište usporedivo je s pristupom mnogih institucija planiranju regulatornog kapitala. Međutim, značajne institucije trebale bi biti svjesne da očekivanja ESB‑a u pogledu planiranja kapitala znatno nadilaze ono što su mnoge institucije činile u prošlosti, npr. kad je riječ o oblikovanju nepovoljnih scenarija i ozbiljnosti pretpostavki o budućim kretanjima procijenjenima u nepovoljnim scenarijima.

Ne, to se ne očekuje. Međutim, ESB od značajnih institucija očekuje da budu razborite i konzervativne. To znači da općenito ne bi smjele biti manje konzervativne pri određivanju parametara i drugih pretpostavki na kojima se temelje njihove metodologije kvantifikacije rizika u sklopu ekonomskoga gledišta.

To se ne bi smjelo miješati s primjenom donjih granica koje propisuju nadzorna tijela. Kako je predviđeno EBA‑inim smjernicama o SREP‑u, nadzorno tijelo primijenit će donju granicu u sklopu prvog stupa za posebne rizike.

Općenito govoreći, vodiči nisu pravno obvezujući, stoga ne zamjenjuju mjerodavno pravo kojim se provode članci 73. i 86. CRD‑a IV. Kada u određenim slučajevima vodiči ne bi bili u skladu s mjerodavnim pravom, ESB bi u procjeni ICAAP‑a i ILAAP‑a značajnih institucija primijenio mjerodavno pravo. Doduše, ESB je izradio vodiče u vrlo bliskoj suradnji s nacionalnim nadležnim tijelima. Stoga ne očekuje da će doći do takvih nesukladnosti između vodiča i nacionalnog prava.

Ne. ESB u vodičima pojašnjava da bi to bila pogrešna predodžba jer se pojmom upravljačkog zaštitnog sloja ne postavljaju novi kapitalni/likvidnosni zahtjevi koji prekoračuju postojeće zakonske minimalne vrijednosti. Pojmom upravljačkog zaštitnog sloja samo se opisuje činjenica da institucije u poslovanju obično samoinicijativno premašuju minimalne nadzorne zahtjeve zato što inače ne bi mogle pronaći druge ugovorne strane, klijente, zaposlenike i ulagače potrebne za provedbu poslovnog modela. U vodičima se institucije ipak pozivaju da za svaki analizirani scenarij izričito procijene razinu kapitala/likvidnosti koja im je pojedinačno potrebna. Kada prema potrebi odrede konkretne upravljačke zaštitne slojeve, potiče ih se da ih obrazlože. To je u skladu s općim duhom ICAAP‑a jer bi institucije trebale biti potpuno svjesne rizika kojima su izložene te bi trebale aktivno upravljati njima.

Ne. Upravljački zaštitni slojevi alat su za interno upravljanje rizicima banaka i ne procjenjuju se u sklopu ESB‑ovih postupaka smanjenja kapitala. Da bi ostvarile pravo na ubrzani postupak, banke moraju ispuniti kriterije utvrđene za određenu vrstu smanjenja, kako je objavljeno na mrežnim stranicama ESB‑a i dodatno razrađeno u obrascima za ubrzani postupak. Kriteriji za ubrzani postupak, ako su primjenjivi, temelje se na stvarnom raspoloživom kapitalu iznad nadzornih minimalnih vrijednosti, a ne na internim upravljačkim zaštitnim slojevima. Zahtjevi za smanjenje kapitala koji ne ispunjavaju kriterije za ubrzani postupak i dalje se mogu odobriti u sklopu redovnog postupka.

U vodičima nisu opisani konkretni nepovoljni scenariji u sklopu normativnoga gledišta jer se očekuje da će oni biti razmjerni poslovnim aktivnostima, poslovnim okružjima, profilima rizičnosti i, posljedično, slabostima institucija, pri čemu se sve navedeno znatno razlikuje od institucije do institucije. U vodičima se u sedmom načelu pojašnjava da »[s]pektar nepovoljnih scenarija treba na odgovarajući način obuhvatiti snažne padove gospodarske aktivnosti i financijske šokove, važne slabosti karakteristične za instituciju, izloženosti najvažnijim drugim ugovornim stranama i vjerojatne kombinacije tih elemenata«.

Kad je riječ o stupnju ozbiljnosti nepovoljnih scenarija, u vodičima se u kontekstu sedmog načela pojašnjava da ESB pojam »nepovoljan« tumači kao ozbiljan stres: »Stupanj ozbiljnosti treba odgovarati kretanjima koja su vjerojatna, a sa stajališta institucije jednako ozbiljna kao bilo koja kretanja koja se mogu opaziti tijekom krizne situacije na tržištima i u odnosu na čimbenike i područja koji su najvažniji za adekvatnost kapitala/likvidnosti institucije.«

Definicija internog kapitala treba biti usklađena s konceptom ekonomske adekvatnosti kapitala i internim kvantifikacijama rizika institucije. Koncept ekonomske adekvatnosti kapitala interni je koncept kojim se u sklopu ekonomskoga gledišta nastoji postići da financijska sredstva (interni kapital) institucije omoguće kontinuirano pokrivanje rizika institucije i održavanje njezina neprekinutog poslovanja.

Valja napomenuti da se iznosi internog i regulatornog kapitala mogu uvelike razlikovati zbog različitih koncepata na kojima se temelje njihove definicije. Naime, očekuje se da interni kapital proizlazi iz ekonomske vrijednosti institucije, dok se regulatorni kapital prvenstveno zasniva na regulatornim definicijama, ali općenito može sadržavati i računovodstvene pretpostavke. Ovisno o pojedinačnoj situaciji svake institucije i primjenjivim računovodstvenim standardima, odstupanje ekonomskih vrijednosti od računovodstvenih može dovesti do znatnih razlika.

Isto vrijedi i za kvantifikaciju rizika ako se u sklopu normativnoga gledišta procjenjuju učinci svih rizika na regulatorne stope, pri čemu se primjenjuju računovodstvena pravila i regulatorne definicije. Za razliku od toga, u sklopu ekonomskoga gledišta procjenjuje se kako spektar rizika kojima je institucija značajno izložena može utjecati na njezinu ekonomsku vrijednost. Rizici kreditne marže za pozicije koje se ne knjiže po fer vrijednosti tipičan su primjer rizika prema kojima bi se trebalo različito postupati u sklopu tih dvaju gledišta.

Definicija internih zaštitnih slojeva likvidnosti treba biti usklađena s konceptom ekonomske adekvatnosti likvidnosti i internim kvantifikacijama rizika institucije. Koncept ekonomske adekvatnosti likvidnosti interni je koncept kojim se u sklopu ekonomskoga gledišta nastoji postići da financijska sredstva (interna likvidnost) institucije omoguće kontinuirano pokrivanje rizika i očekivanih odljeva institucije te održavanje njezina neprekinutog poslovanja. Različite temeljne pretpostavke i koncepti i ovdje mogu dovesti do velikih razlika u iznosu dostupne likvidnosti i stabilnim izvorima financiranja.

Za instrumente dopunskog kapitala / podređene dužničke instrumente obično ne postoji odredba u glavnim uvjetima kojom se propisuje da bi oni apsorbirali gubitke u scenarijima koji nisu likvidacija. Podređene kreditne pozicije otplaćivat će se vjerovnicima u slučaju neprekinutog poslovanja u skladu s uvjetima izdavanja.

Slijedom toga, pod pretpostavkom neprekinutog poslovanja na kojoj se temelje ESB‑ova očekivanja u vezi s ICAAP‑om, instrumenti dopunskog kapitala, osobito podređeni dug, općenito se ne smatraju instrumentima za apsorpciju rizika u uvjetima neprekinutog poslovanja. Stoga se u pravilu ne očekuje da takvi instrumenti budu dio internog kapitala. Međutim, institucija ima mogućnost obrazložiti zašto ta logika nije primjenjiva u određenom slučaju.

U nepovoljnim scenarijima u sklopu normativnoga gledišta institucija treba pretpostaviti izvanredna, no vjerojatna kretanja koja su dovoljno ozbiljna u smislu učinka na minimalnu stopu adekvatnosti kapitala, i to osobito na stopu redovnog osnovnog kapitala. Stupanj ozbiljnosti treba odgovarati kretanjima koja su vjerojatna, a sa stajališta institucije jednako ozbiljna kao bilo koja kretanja koja se mogu opaziti tijekom krizne situacije na tržištima i u odnosu na čimbenike i područja koji su najvažniji za adekvatnost kapitala institucije.

Od institucija se, naravno, ne očekuje da »planiraju« takve scenarije. Međutim, očekuje se da se pripreme za mogući slučaj u kojem bi se mogli ostvariti. »Planiranje« u tom smislu ne znači da se institucije nastoje dovesti u nepovoljne okolnosti, nego se odnosi na »pripravnost« i »sposobnost sprečavanja« budućih stresnih događaja kako bi se izbjegla potkapitaliziranost u tim nepovoljnim okolnostima.

Budući da se ionako očekuje vrlo visok stupanj konzervativnosti pri kvantifikacijama rizika u sklopu ekonomskoga gledišta, one bi trebale obuhvatiti i vrlo rijetke događaje. Ovisno o primijenjenoj metodologiji kvantifikacije rizika, to se vidi, na primjer, u visokim razinama pouzdanosti. Zbog toga se postavlja pitanje očekuje li se u sklopu ekonomskoga gledišta dodatno testiranje otpornosti na stres.

Odgovor na to pitanje dvoznačan je: s jedne strane, ne očekuje se da se kvantifikacije rizika u sklopu ekonomskoga gledišta podvrgavaju testiranju otpornosti na stres primjenom nepovoljnih (višegodišnjih stresnih) scenarija kao u sklopu normativnoga gledišta. Međutim, budući da bi ICAAP trebao obuhvatiti buduća kretanja, od institucija se očekuje da procijene osjetljivost svojih kvantifikacija rizika na moguća buduća gospodarska kretanja koja nisu obuhvaćena podatcima korištenima za kvantifikaciju rizika.

Na primjer, cijene stambenih nekretnina u Sjedinjenim Američkim Državama kontinuirano su rasle tijekom vrlo dugog razdoblja prije početka krize 2008. Isključivo retrospektivne metodologije kvantifikacije rizika koje su se široko primjenjivale upućivale su na to da se taj dugotrajni trend nikada neće promijeniti, što je dovelo do zaključka da neprestani rast cijena stambenih nekretnina znači da hipotekarni krediti ne nose kreditni rizik. Kada se trend promijenio, pokazalo se da je taj zaključak bio pogrešan.

Sličan problem može se uočiti kada se institucije, primjerice, oslanjaju na modele vrijednosti adherentne riziku (VaR) kako bi kvantificirale svoj tržišni rizik. Nakon duljeg razdoblja stabilnosti/rasta burzovnih cijena primjenom, primjerice, povijesnog koncepta simulacije za kvantifikaciju vrijednosti adherentne riziku dobile bi se vrlo niske vrijednosti rizika. Međutim, u stvarnosti se trendovi uvijek mogu promijeniti, pa se zbog prošlosti zabilježene modelima može bitno podcijeniti stvarni rizik. U obama slučajevima čak bi i iznimno visoka razina pouzdanosti dovela do bitnog podcjenjivanja rizika.

Stoga se i za ekonomsko gledište očekuje sveobuhvatan, pouzdan i konzervativan program prospektivnog testiranja otpornosti na stres u smislu procjene različitih parametara jer će se samo tako postići da rizici ne budu podcijenjeni i da institucije mogu održavati odgovarajuće razine kapitala i s ekonomskoga gledišta. U skladu s konceptom »uzajamne upotrebe informacija« između dvaju gledišta u sklopu ICAAP‑a od institucija se očekuje da pri procjeni adekvatnosti svojeg kapitala u sklopu ekonomskoga gledišta primjenjuju i nepovoljne scenarije iz normativnoga gledišta.

Valja napomenuti da se pojam »testiranje otpornosti na stres« katkad upotrebljava kao sinonim za višegodišnje testiranje otpornosti na stres kakvo provodi EBA. Međutim, u ovom se kontekstu ne upotrebljava u tom značenju. U Vodiču o ICAAP‑u jasno stoji da ESB ne očekuje od institucija da izrade višegodišnje projekcije adekvatnosti svojeg kapitala s ekonomskoga gledišta, primjerice projiciranjem jednogodišnjeg jednofaktorskog modela na još tri godine.

Metodologije i pretpostavke za kvantifikaciju rizika koje se upotrebljavaju u sklopu ekonomskoga i normativnoga gledišta trebaju biti pouzdane, dovoljno stabilne, osjetljive na rizike i konzervativne za kvantifikaciju gubitaka koji bi mogli nastati čak i u rijetkim okolnostima.

Po mišljenju ESB‑­a u dobrom ICAAP‑­u cjelokupni stupanj konzervativnosti u sklopu ekonomskoga gledišta u pravilu je barem na istoj razini s metodologijama kvantifikacije rizika koje se primjenjuju za interne modele prvog stupa. Cjelokupni stupanj konzervativnosti ne određuje se za svaki element zasebno, nego kombinacijom temeljnih pretpostavki i parametara. »Kombinacija« u tom smislu znači da pristupi mogu biti u skladu s ovim smjernicama premda su određeni pojedinačni parametri, npr. razina pouzdanosti modela ekonomskog kapitala, manje konzervativni nego u prvom stupu. Međutim, u takvim se slučajevima od institucija očekuje da dokažu kako se te manje konzervativne pretpostavke kompenziraju kako bi zajedno bile barem na stupnju konzervativnosti na kojem se temelji prvi stup.

Kad je riječ o stupnju konzervativnosti, u Vodiču o ICAAP‑u pojašnjava se da se, iako se općenito očekuje da se ICAAP upotrebljava u odlučivanju, ne očekuje da se svaka poslovna odluka donese na temelju najvišeg stupnja konzervativnosti.

Ovisno o svrsi, mogu se primjenjivati različiti stupnjevi. Međutim, od institucija se očekuje da budu sposobne snositi i rizike kvantificirane na temelju vrlo visokog stupnja konzervativnosti. Na primjer, institucija može zasnivati određivanje cijena izvedenica, a time i odluku o ponudi ili kupnji određenih proizvoda na tržištu, na pretpostavci da to tržište neće zapasti u krizu. Međutim, trebala bi raspolagati odgovarajućim kapitalom i postupcima upravljanja rizicima kako bi prebrodila bilo kakvu materijalizaciju tog rizika. U konkretnom primjeru to bi značilo da bi trebala moći apsorbirati sve gubitke nastale tom transakcijom izvedenicom čak i ako je tržište zapalo u krizu.

U vodičima se navodi očekivanje da interna preispitivanja sveobuhvatno provode tri linije obrane, uključujući linije poslovanja i neovisne funkcije unutarnje kontrole (upravljanje rizicima, usklađenost i unutarnja revizija) u skladu sa svojim ulogama i dužnostima. Kako bi se zajamčio pouzdan sustav provjere i ravnoteže, područje odgovorno za razvoj i validaciju metodologija kvantifikacije rizika (druga linija obrane) mora biti neovisno o jedinicama koje preuzimaju rizik (prva linija obrane). Osim toga, važno je da sve aktivnosti unutar institucije (uključujući aktivnosti druge linije obrane) redovito preispituje druga, potpuno neovisna funkcija unutarnje revizije (treća linija obrane), koja izravno odgovara upravljačkom tijelu.

Ovisno o veličini i složenosti institucije mogu se donijeti različita organizacijska rješenja kojima se postiže neovisnost između razvoja i validacije metodologija kvantifikacije rizika. Međutim, očekuje se da će se poštovati koncepti na kojima se temelje različite linije obrane, tj. očekuje se da neovisnu validaciju neće provoditi funkcija unutarnje revizije, nego neka druga jedinica.

U skladu s tim očekuje se da će funkcija unutarnje revizije (tj. treća linija obrane) redovito preispitivati aktivnosti validacije, koje bi trebala provoditi funkcija upravljanja rizicima (tj. druga linija obrane). Očekuje se i da unutarnja revizija u svoj plan revizije uključi provjeru adekvatnosti metodologija kvantifikacije rizika.

Ne. Projekcije koeficijenta likvidnosne pokrivenosti za nepovoljne scenarije (tj. u stresnim uvjetima) moraju biti potpuno u skladu s odredbama o ponderima, stopama odljeva itd. u Delegiranoj uredbi Komisije (EU) 2015/61­, odnosno način izračuna koeficijenta likvidnosne pokrivenosti uvijek mora biti isti. Međutim, ESB od institucija očekuje da utvrde stanja imovine, obveza i izvanbilančnih obveza koja ulaze u izračun koeficijenta likvidnosne pokrivenosti u razdoblju stresnih uvjeta i da ih zatim pomnože s ponderima ili stopama odljeva predviđenima Uredbom.

Svrha je tog očekivanja da institucije budu svjesne učinka koji bi određena ozbiljna, ali vjerojatna buduća kretanja mogla imati na koeficijente likvidnosne pokrivenosti (koje bi u takvim uvjetima trebale izračunati i u budućnosti). Od institucija se očekuje da analiziraju rezultate tih projekcija i odluče trebaju li poduzeti mjere kako bi se pripremile za predviđenu situaciju ili je spriječile.

Na primjer, rezultat takve procjene mogao bi biti pad koeficijenta likvidnosne pokrivenosti na 60 %. Iako se CRR‑om predviđa da koeficijent likvidnosne pokrivenosti katkad može pasti ispod 100 %, od institucije se ipak očekuje da odgovori na pitanje bi li i dalje mogla održivo provoditi svoj poslovni model s koeficijentom likvidnosne pokrivenosti od 60 % u okolnostima koje je pretpostavila u odgovarajućem nepovoljnom scenariju.

U Vodiču o ICAAP‑u piše da »[k]apitalni plan treba sadržavati osnovni i nepovoljni scenarij te obuhvaćati buduće razdoblje od najmanje tri sljedeće godine«. To znači da se od institucija očekuje da provedu postupak planiranja kapitala (često u okviru svojeg redovnog višegodišnjeg postupka planiranja) koji obuhvaća cijelo razdoblje od najmanje tri godine od njegova odobrenja. Očekuje se da prilagođavaju kapitalni plan tijekom godine ako je zastario zbog stvarnih kretanja. Osim toga, od institucija se očekuje da barem jednom godišnje provedu cijeli postupak planiranja kapitala koji obuhvaća sve potrebne funkcije, kao što su odjel za ekonomske analize, funkcija upravljanja rizicima i financija te poslovna područja.