Što su manje značajne institucije?

2. kolovoza 2024.

Svi nadzirani subjekti automatski se svrstavaju u manje značajne institucije. Postaju značajne institucije, te time predmet izravnog nadzora ESB‑a, samo ako zadovoljavaju barem jedan od kriterija iz Okvirne uredbe o jedinstvenom nadzornom mehanizmu (engl. Single Supervisory Mechanism, SSM). Ti se kriteriji, među ostalim, odnose na veličinu banke, njezinu važnost za gospodarstvo matične države ili za gospodarstvo EU‑a u cjelini te važnost njezinih prekograničnih aktivnosti. U prosincu 2023. u značajne institucije bilo je svrstano 110 banaka, a u manje značajne oko 2000 banaka.

Mnoge manje značajne institucije pružaju usluge manjim zajednicama ili regijama. Na primjer, većina štedionica i zadružnih banaka pripada toj skupini. Osim toga, manje značajne institucije mogu nuditi specijaliziranije usluge i proizvode od onih koje nude značajne institucije, na primjer financiranje kupnje automobila, hipotekarno bankarstvo, kreditiranje određenih sektora i pružanje usluga povezanih s vrijednosnim papirima.

Nadzor manje značajnih institucija provode njihova nacionalna nadzorna tijela a nadgleda ga ESB, koji izravno nadzire značajne institucije. Njihov nadzor i nadgledanje njihova nadzora temelje se na načelu razmjernosti. Primjenom tog načela postiže se usklađenost nadzornih očekivanja i zahtjeva s veličinom, sistemskom važnošću i profilom rizičnosti nadziranih banaka te djelotvorna raspodjela nadzornih resursa. Bez obzira na to, sve banke moraju poštovati minimalne standarde i ne mogu se izuzeti iz razloga razmjernosti.

Razmjeran pristup postiže se razvrstavanjem banaka prema njihovim obilježjima. To znači da je razlikovanje značajnih institucija i manje značajnih institucija ključno polazište za primjenu načela razmjernosti. Daljnje razvrstavanje manje značajnih institucija omogućeno je uvođenjem malih i jednostavnih institucija izmjenom Uredbe o kapitalnim zahtjevima (engl. Capital Requirements Regulation, CRR II). Obilježja banaka, kao što su profil rizičnosti, poslovni model, prekogranične aktivnosti i veličina, dodatni su činitelji razlikovanja i služe za određivanje primjerene razine nadzornog djelovanja (u pogledu učestalosti, opsega i dubine nadzornih provjera) i nadzornog izvješćivanja.